“Mrzim kad ljudi govore da smo bile kao sestre. Ona nije bila moja sestra. Sestru ne biraš. Mi smo jedna drugu izabrale.“

Roman Pod morem nježna je, ali i snažna posveta ljepoti oceana, razornoj snazi prirode i tišini koja ostaje nakon gubitka. Radnja se odvija u dva vremenska razdoblja, a u središtu je Marissa uoči dviju prirodnih katastrofa: Tajland 2004. neposredno prije razornog tsunamija i New York 2012. neposredno prije oluje.

Marissa djetinjstvo provodi na Tajlandu uz oca istraživača. Odrasta uz ocean, upija njegove boje, zvukove i tajanstvene stanovnike. Tamo upoznaje Arielle, svoju srodnu dušu, djevojčicu koja joj postaje obitelj i s kojom živi djetinjstvo nalik bajci. No osam godina kasnije, u New Yorku, bajka blijedi i ostaje stvarnost koja je daleko složenija.

Autorica me osvojila promišljanjima o gubitku i boli, o tome koliko, kada i za kime smijemo tugovati te što to govori o našim odnosima. Predivno su ispisane i male, nježne crtice obiteljskih odnosa, onih koje dobivamo i onih koje sami biramo putem.

Iako mi je pažnja povremeno znala odlutati, neki dijelovi romana duboko su mi se urezali. Toliko da sam pojedine citate zapamtila, što mi se uistinu rijetko događa. Posljednju trećinu romana čitala sam u jednom dahu.

“Nakon nekoliko godina shvatila sam da postoje ljudi za kojima se smije tugovati. Evo popisa onih koje se može vječno oplakivati: roditelj (ako je umro mlad), dijete (uvijek). Ne smije se vječno oplakivati nekoga tko vam je bio samo prijatelj. S time se morate pomiriti nakon nekog vremena. Ljudi su mi govorili da ne bih trebala toliko tugovati. Ili bi pitali: Jesi li bila zaljubljena u nju? Kao da je to jedino moguće objašnjenje za takvu vrstu tuge.”

Dojam je bio još snažniji jer se i sama vrlo živo sjećam tsunamija iz 2004. i snimaka koje su tada obišle svijet. Ta razorna moć prirode, osjećaj nemoći i praznine koji su ostali iza nje dodatno su produbili moje čitateljsko iskustvo.

Sve u svemu, riječ je o iznimno dobrom debitantskom romanu i veselim se svemu što nam Tara Menon tek sprema.

Hvala izdavaču! 💙

“Kako se zoveš? željela je znati.

Marissa, rekla sam.

Dolazi li tvoja mama?

Nemam je.

Namrštila se.

Umrla je, objasnila sam.

Arielle se još jače namrštila i onda, nakon nekoliko sekundi tišine, rekla: Možemo podijeliti moju. Zvučalo je konačno, kao da je stvar riješena time što je izgovorena.“

[english]

Under Water – Tara Menon

The novel Under Water is a gentle yet powerful tribute to the beauty of the ocean, the destructive power of nature, and the silence that remains after the loss. The story follows two timelines, and centres on Marissa on the eve of two natural disasters: Thailand in 2004, just before the devastating tsunami, and New York in 2012, just before the storm.

Marissa spends her childhood in Thailand with her scientist father. She grows up by the ocean, absorbing its colours, sounds, and mysterious inhabitants. There she meets Arielle, her soulmate, a girl who becomes her family and with whom she lives a childhood like a fairy tale. But eight years later, in New York, the fairy tale fades and reality, which is far more complex, remains.

The author captivated me with her reflections on loss and pain, on how much, when and for whom we are allowed to grieve, and what it says about our relationships. The small, gentle lines of family relationships, those we gain and those we choose along the way, are beautifully written.

Although my attention occasionally wandered, some parts of the novel deeply impressed me. So much so that I memorized certain quotes, which rarely happens to me. I read the last third of the novel in one sitting.

The impression was even stronger because I myself vividly remember the tsunami of 2004 and the footage that went around the world at that time. That destructive power of nature, the feeling of helplessness and emptiness that was left behind further deepened my reading experience.

All in all, this is an exceptionally good debut novel and I look forward to everything that Tara Menon has in store for us.

Thanks to the publisher!  💙

“She wanted the sun and the sky to express remorse on behalf of the ocean. But the earth, callously indifferent, refused to mourn with us.”