“…nasljedila sam boju kože koja je odredila kako će me se doživljavati u zemlji u kojoj sam se rodila, znači kao stranca, autsajdera, tuđinca.”
Bernardine Evaristo već me osvojila sa romanom Djevojka, žena, drugo. Manifestom je samo utvrdila svoje mjesto u mom čitalačkom srcu. Ovih dvjestotinjak stranica bile su potpuna uživancija. Stil pisanja je pitak i jednostavan, a opet bogat, kao razgovor sa najboljom prijateljicom uz čašu finog vina.
Bernardine piše o djetinjstvu, obitelji, sazrijevanju, aktivizmu, ženama i muškarcima koji su ju oblikovali kao osobu i autoricu, glumačkim i spisateljskim početcima i putu prema 2019. kada je postala prva crnkinja koja je osvojila nagradu Booker. Izrazito snažna žena koja se izborila za svoje mjesto pod suncem!
U meni je uspjela izazvati sve emocije: sram (zbog rasizma), tugu, sreću i divljenje. Izrazito inspirativna knjiga, ne samo za autore, već za sve nas koji se svakodnevno borimo sa kreativnošću i rokovima.
Definitivno preporuke!
“Dijete se mora osjećati sigurno, osjećati da pripada, ali kada se o vama stvori mišljenje i prije no što otvorite usta i nešto kažete, osjećate da to nije tako. Činilo se nepoštenim jer sam se u sebi osjećala isto kao moji mali bijeli prijatelji. Sviđala nam se ista glazba i iste televizijske emisije, disali smo isti zrak, jeli istu hranu, imali iste osjećaje – ljudske.”
