“We have seasons when we flourish and seasons when the leaves fall from us, revealing our bare bones. Given time, they grow again.”
U Zimi o nama Katherine May opisuje razne događaje iz svoga privatnog života i nudi nam savjete kako promijeniti svoj pristup teškim događajima u životu.
“Zimi obožavam provoditi vrijeme na otvorenome, ali čak i ja podvlačim crtu sa zalaskom sunca. Počevši od studenoga, ne želim van iz kuće nakon što padne mrak. Kao da nagonski želim spavati zimski san svake večeri. Mrzim te čudne šetnje glavnom ulicom osvijetljenom samo uličnim svjetiljkama i sjajem izloga trgovina, dok ti hladnoća curi kroz rukave kaputa. Ne sviđa mi se ozračje pustoši i samotinje u četiri popodne, vlažan zrak bez sunca koje bi ga koliko-toliko ublažilo. Sat joge češće preskočim nego što na njega odem i nećkam se otići navečer na nešto beznačajno poput pića s prijateljima. Užasavam se već i same pomisli na vožnju – neprohodne ceste i skliski rubovi, ples koji morate izvoditi s dugim svjetlima, pali-gasi, pali-gasi. Nije li bolje jednostavno ne ići nikamo?
Nimalo mi ne smeta ostati kod kuće.”
Katherine May piše prekrasno. Njezine su rečenice meditativne, ljekovite, u trenu sam se izgubila u samom tekstu i potpuno se povezala s autoricom. U prvih stotinjak stranica često sam se mogla poistovjetiti sa autoricom i ono o čemu je pisala bilo mi je zanimljivo. Nažalost ne znam što se dogodilo u drugoj polovici knjige ali ta veza se izgubila. I dalje je to što piše lijepo napisano ali je moj interes sve više slabio.
U svakom slučaju sviđa mi se sama ideja „prezimljavanja“ kroz teške trenutke života.
“Nobody had ever said to me before, “You need to live a life that you can cope with, not the one that other people want. Start saying no. Just do one thing a day. No more than two social events in a week.” I owe my life to him.”
