“Jedan mali život zdrobljen u smrtonosnom žrvnju rata.”

“No ponekad, dok tražimo mrtve, pronalazimo žive.”

Sedamdeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata Francuskinja Irene, arhivistica u najvećem svjetskom dokumentacijskom centru u kojem se prikupljaju i čuvaju dokazi o nacističkim zločinima, pokušava pronaći vlasnike predmeta pronađenih u oslobođenim koncentracijskim logorima diljem Europe. Kroz užase Varšavskoga geta, Auschwitza, Treblinke i Ravensbrücka, Nohant nas upoznaje sa čitavom lepezom likova, ljudskih sudbina, tuge, jada, ali i ljubavnih priča i na trenutke i nade.

“Logor ju je naučio da sloboda počinje duboko u nama. Moramo se osloboditi osjećaja bespomoćnosti i odagnati strah. Sloboda se probija i kroz najdeblje zidove, ali od nas traži da se uzdignemo do njezine visine. Kad jednom krenemo tim putem, više nema povratka.”

Mene je opis romana odmah privukao, pogled na rat kroz neke druge “oči”, kroz “oči” predmeta koji svaki pričaju svoju priču. Početak romana je izrazito zanimljiv, čak i poprilično informativan. Sjećam se da me netko pitao koliko je tužan i težak i da sam odgovorila da uopće nije… Ajme kako sam se prevarila! Samo par stranica nakon toga pogodio me kao kamen. Bila je dovoljna samo jedna scena da me uništi, jedan trenutak, jedna dječja igračka. I da, težak je, tužan je, beskrajno tužan, ali istovremeno i zanimljiv i uzbudljiv.

“Ostale su samo suze”

Nohant kroz razne likove, njihove odluke i njihov utjecaj na tuđe živote, prikazuje užase rata i logora, uništenih života, otetih djetinjstva. Svojim pisanjem i razvojem likova omogućava čitatelju povezivanje s istima i shvaćanje njihovih najvećih strahova i nada. Ovakvi romani čine nas boljim ljudima, podsjećaju nas na prošlost koja se nikada ne smije ponoviti, ne dozvoljavaju nam da zaboravimo užase koje su samo ljudi sposobni počiniti.

“Ali deportirana djeca bačena su u kožu odraslih, skršena tijela i ukradene nevinosti, čak i prije no što su dosegli punu snagu.”

“Budi čovjek i ostani takav bez obzira na okolnosti.”

Razmišljajući o svijetu danas ne mogu se ne zapitati čitaju li današnji političari uopće!?

“Ne želimo muzej u kojem bi se oplakivalo žrtve i umirivalo savjest. Želimo ljude potaknuti na razmišljanje o kontinuitetu povijesti, o novim oblicima fašizma. Danas se spaljuju domovi migranata i romska naselja. Odbacuju se transrodne osobe, homoseksualci, Židovi, svi oni koji smetaju… Vrijeme je da otvorimo oči.”

Prekrasno pisan i izrazito dirljiv roman o kojem bih mogla pisati još stranice i stranice, ali zapravo najbolje što mogu napraviti je ostaviti vas da sami otkrivate njegovu ljepotu i važnost.

“Gledam vas, i vidim jednu Francuskinju, Poljake, Nijemce, nekoliko generacija zajedno, mali djelić Europe. Rat je uništio Witin život, život mog oca i Agatin život, ali mir je ono što nas je večeras ovdje okupilo. Stoga bih želio nazdraviti Europi koju je Václav Havel nazivao domovinom naših domovina. Da zaboravim kako me ona često razočara. I da se sjetim kako je stvorena da bi očuvala mir. Dakle, za Europu i za mir!”