“Humans. For the most part, you are dull and blundering. But occasionally, you can be remarkably bright creatures.”
Nakon što joj umre muž Tova Sullivan odluči preuzeti noćnu smjenu čišćenja u akvariju u Sowell Bayu. Tamo upoznaje Marcellusa, divovsku pacifičku hobotnicu, s kojim razvija neobično predivno prijateljstvo.
Ovo je priča o prijateljstvu, o nadi, o ljudima kakvi bi trebali biti, o mjestu u kojem bi svi poželjeli živjeti. Ovo je priča o majkama, bakama, sinovima, unucima, supružnicima i jednom neobično pametnom stvorenju koje će vam ukrasti srce.
Iako mi se početak ovog romana činio nešto slabiji i sporiji od onoga što inače volim sada shvaćam da je takav i trebao biti jer je autorica na taj način polako izgradila moj odnos s likovima. Dragi su, simpatični, topli i sigurno ih neću tako skoro zaboraviti. Priča je baš lijepo ispričana i još dugo nakon okretanja posljednje stranice razmišljati ćete o ovom malenom mjestašcu i njegovim stanovnicima.
“Why can humans not use their millions of words to simply tell one another what they desire?”
