“Ostatak života namjeravam činiti što god mi se prohtje, šaputala si je Irene kako bi stekla pouzdanje u odluku koju je maločas donijela, i taj joj je šapat davao moć, u isti mah neobičnu i neobjašnjivu.
Nije znala koliko je gusta prašuma u koju zalazi, ali vodio ju je nezaustavljiv poriv; jednako malo znala je o tome što se, ili tko se krije iza njezinih nesređenih misli.
Otišla je u kupaonicu i pogledala se u zrcalo, i djelovala si je lijepo, dovoljno lijepo, dovoljno živo, bilo je svejedno hoće li taj muškarac doći ili neće, njezina je drskost bila ta koja joj je pružala snažan osjećaj živosti i opijala joj srce.
Sama sebi se sviđala.
Samu sebe je željela.”
Što ostaje od nas kad izgubimo osobu koja nas je činila potpunima?
Irene se ne može pomiriti sa smrću voljenog supruga Marcea. Kroz putovanje Mediteranom pokušava pronaći ono što je izgubila njegovim odlaskom – njega, ljubav, sigurnost, privrženost… i samu sebe. Upoznaje nove ljude u kojima traži dijelove njega, nastavljajući svoje životno putovanje.
Zaljubila sam se u Vilasove rečenice. U njihovu tečnost, način na koji klizite kroz tekst i događaje, u stvarnost likova i osjećaja. Predivno!
Nažalost, osjećaj repetitivnosti u nekim dijelovima umanjio je moje oduševljenje – određene misli i emocije često se ponavljaju, što je usporilo ritam. Ali kraj? Kraj me potpuno oduševio – bio je snažan, emotivan i potpuno neočekivan.
Mi je roman o svemu što dolazi nakon gubitka srodne duše. O boli koja ne nestaje s vremenom, o pokušajima da se ponovno pronađe smisao. Ako volite introspektivne romane koji se više bave psihologijom likova nego samom radnjom – ovo je knjiga za vas.
Ovo je bio moj prvi susret s Vilasom, ali sigurno ne i posljednji.
“Ostavština njegova oca bili su Fellini i ljubav koju je osjećao za Marcelovu majku, tako je Marcelo shvatio da je ljubav jedini, i najteže dohvatljiv, životni smisao, sreća koju dostignu tek rijetki, vrlo rijetki. To je za njega bilo ono najsvetije: filmovi Federica Fellinija i ljubav kao jedina istina ovoga svijeta.”
[english]
Us (Nosotros) – Manuel Vilas
What remains of us when we lose the person who made us complete?
Irene cannot come to terms with the death of her beloved husband, Marcelo. Through a journey through the Mediterranean, she tries to find what she lost with his departure – him, love, security, affection… and herself. She meets new people in whom she searches for parts of him, continuing her life’s journey.
I fell in love with Vilas’s sentences. In their fluidity, the way you glide through the text and events, in the reality of the characters and feelings. Beautiful!
Unfortunately, the feeling of repetitiveness in some parts diminished my enthusiasm – certain thoughts and emotions are often repeated, which slowed down the pace. But the ending? The ending completely delighted me – it was strong, emotional and completely unexpected.
For me, the novel is about everything that comes after the loss of a soulmate. About the pain that does not disappear with time, about attempts to find meaning again. If you like introspective novels that deal more with the psychology of the characters than with the plot itself – this is the book for you.
This was my first encounter with Vilas, but certainly not my last.
