“Vi ste joj dali i te osobine, Mary Pat. Nismo jednodimenzionalni. Ljudi smo. I najgori među nama imaju u sebi dobrote. I najbolji od nas imaju čistog jebenog zla u srcu. Borimo se. Jedino to i možemo.”
U ljeto 1974. godine Boston zahvaća snažan toplinski val. Ludilo vrućine jedne noći zahvaća i život Mary Pat Fennessy. Sedamnaestogodišnja kći Jules, jedino što još vrijedi u životu Mary Pat, ne vrati se kući iz izlaska. Iste te noći tijelo mladog Afroamerikanca pronađeno je u njihovu susjedstvu pod kotačima podzemnog vlaka. Ovo je roman o borbi za život, o preživljavanju, o američkom snu ispunjenom rasizmom i mržnjom, o obitelji, o majkama, o ljubavi i smrti.
“Nađi nekog drugog. Nađi nekoga dobrog. Neka i bude glup, samo da ne bude zao. Ovaj će jednog dana izrasti u zlog čovjeka jer je tek pedalj-dva iznad debila, ali misli da je pametan, a takve uhvati zlo čim shvate da im se cijeli svijet smije. Predobra si za ovog malog, Jules.”
Moj prvi susret sa Dennisom Lehaneom prošao je odlično. Oduševio me svojim stilom pisanja, stvaranjem likova koji zauvijek ostaju živjeti u djelićima mojega srca, nezaboravnom pričom zbog koje sam zanemarila svijet oko sebe. Teška je, surova, bolna, bolno istinita i stvarna, ali tako vrhunski ispričana da unatoč tome želite biti tu, na tim stranicama, u toj priči, u tim osjećajima.
Čitate i znate u kojem smjeru sve ide, i apsolutno vam je jasno da je u ovim okolnostima, sa ovim likovima, u ovo vrijeme, to jedini mogući završetak. I ne želite ga, ali znate da nema drugog kraja, ne za njih, ne za Mary Pat, ne za „Southije“. Pitam se kolike šanse uopće imaju stanovnici siromašnih četvrti ispunjenih kriminalom? Postoji li i za njih bolje sutra? Postoji li za njih uopće život ili je svaki dan samo puko preživljavanje?
“Kad ih oslovljavate kao kosooke, kmice, kad ih oslovljavate kao čifute, žute, čađave, digiće, žabare, kad ih oslovljavate kako god želite dok god ih nekako – bilo kako – oslovljavate, time svaki put svučete jedan sloj ljudskosti s njihovih tijela kad na njih pomislite. To je cilj. Ako u tome uspijete, možete navesti dječake da prijeđu oceane ne bi li zaklali druge dječake ili ih možete navesti da ostanu ondje gdje jesu i postupe jednako.”
Cijeli život dijelimo se prema vjeri, boji kože, primanjima, jeziku, a onda na kraju shvatite da je smrt ista za sve, da je gubitak djeteta isti za sve, i bijela i crna majka jednako tuguju, isti komad srca im je otkinut, njihove suze tada su potpuno iste…
“Odgojili ste dijete koje je smatralo da je u redu mrziti ljude kojima je Bog podario drukčiju boju kože. Dopustili ste tu mržnju. Vjerojatno ste je i hranili. A vaše djetešce i njezini prijatelji rasisti, koje su odreda odgojili rasisti poput vas, dospjeli su u svijet poput jebenih ručnih granata mržnje i gluposti i, i, jebite si mater, Mary Pat, ako vam je uopće palo na pamet da to mogu prihvatiti. Ili oprostiti. Oprostiti neću.”
Preporuka svim ljubiteljima teških životnih priča, fantastičnih likova koji se ne zaboravljaju i majstorskog stila pisanja. Jedna od najbolnijih, ali i jedna od najboljih!
“Pokušavala mi je reći, pomislila je Mary Pat. A ja je nisam čula. Nisam vidjela ni čula. Zato što nisam htjela. Zato što istina boli, istina košta, istina ti razori život.”
[english]
Small Mercies
Dennis Lehane
In the summer of 1974, Boston is gripped by a severe heat wave. One night, the madness of the heat also grips Mary Pat Fennessy’s life. Her seventeen-year-old daughter Jules, the only thing still worth having in Mary Pat’s life, does not return home from a night out. That same night, the body of a young African-American man is found in their neighborhood under the wheels of a subway train. This is a novel about the struggle for life, about survival, about the American dream filled with racism and hatred, about family, about mothers, about love and death.
My first encounter with Dennis Lehane was great. He amazed me with his writing style, the characters who forever live in pieces of my heart, an unforgettable story that made me ignore the world around me. It is difficult, cruel, painful, painfully true and real, but so superbly told that despite that, you want to be there, on those pages, in that story, in those feelings.
You keep reading and you know where everything is going, and it’s absolutely clear to you that in these circumstances, with these characters, at this time, that’s the only possible ending. And you don’t want it, but you know there’s no other ending, not for them, not for Mary Pat, not for the “Southies.” I wonder what chance the residents of poor, crime-ridden neighborhoods even have? Is there a better tomorrow for them? Is there life at all for them, or is every day just a matter of survival?
Our whole lives we are divided by religion, skin color, income, language, and then in the end you realize that death is the same for everyone, that the loss of a child is the same for everyone, both white and black mothers grieve equally, the same piece of their heart is torn out, their tears are then exactly the same…
Recommended for all lovers of difficult life stories, fantastic characters that are unforgettable and a masterful writing style. One of the most painful, but also one of the best!
