Uf… Što reći nakon čitanja ovakve knjige?
Davno sam još rekla da o ratu u Hrvatskoj neću čitati jer mi je to „too close to home“ i prebolno i jednostavno ne mogu. A onda je došla ova knjiga i sve vaše pohvale i glavni likovi su djeca i pomislila sam da možda nije tako tužna i teška… Da… Mislim da je ovo na kraju ispala najtužnija i najteža knjiga koju sam ikada čitala. Danima mi scene i likovi ne izlaze iz glave i još uvijek sam jednako uznemirena kao i kad sam ju pročitala.
Likovi su divna djeca koja se zovu imenima, a ne nacionalnostima. Oni su Zoran, Bojan, Dragan, Goran i Nikolina. Oni nisu Hrvat, Srbin ili pola pola. Oni su djeca kojima zli ljudi ukradu djetinjstvo, mladost, život… Bolesne užarene glave stvore pakao na zemlji.
Knjiga je odlično pisana, likovi su fantastični – one dobre zavoljeti ćete od prve stranice, a one loše mrziti ćete svim srcem. Mene je autor vratio u djetinjstvo – glazba, kazete, stripovi i efekta žvake…u trenu sam bila u tim nekim dalekim vremenima.
Mrzim ratove! Mrzim ljude koji potiču ratove! Mrzim sve koji žive od ratova! Sve strane u ratu pate. Sva djeca, mladi i stari jednako krvare i umiru. Bez obzira na boju kože, vjeru ili nacionalnost. Ratovi ubijaju! I tu je kraj svake rasprave.
Vama prepuštam da sami odlučite želite li se upustiti u ovaj užas između stranica. Knjiga je stvarno odlična, ali i stvarno teška.
Što se mene tiče ja sa ovom knjigom definitivno završavam svoju karijeru čitanja ikakvih ratnih knjiga. Ja to jednostavno ne mogu…
