Mieko Kawakami donosi nam priču o četrnaestogodišnjaku i njegovoj suučenici Kojimi u ranim devedesetima u Japanu, koji oboje svakodnevno proživljavaju brutalno zlostavljanje. Ovo je dvjestotinjak stranica o vršnjačkom nasilju koje će vas uništiti.

Nisam ovo očekivala kada sam krenula čitati… Nisam očekivala da ću ju čitati sa knedlom u grlu, suhih usta, suzdržavajući suze do samog kraja kada su sve brane popustile. Brutalna je, surova, stvarna i šokantna, sa strašnim scenama vršnjačkog nasilja koje nitko neće moći izbaciti iz glave. A jedini razlog zašto to rade je zato što mogu. Zato što društvo okreće glavu dok ne bude prekasno.

Heaven me slomio, potrgao mi dušu i nanio fizičku bol sa svakom svojom stranicom. Nisam mogla stati sa čitanjem duboko u noć jer ih nisam željela ostaviti same. Morala sam znati kako će sve završiti. Roditelj i nastavnik u meni nisu mi dali mira. Kawakami je napisala dvjestotinjak stranica tuge i boli uz malu nadu na samome kraju.

Ovo možda je fikcija, ali je ujedno i nečija svakodnevnica. Moramo li živjeti u svijetu u kojem djeca od četrnaest godina traže izlaz u suicidu? Želimo li živjeti u takvom svijetu?

Nikada neću zaboraviti ovu knjigu. Obavezno pročitajte!

[english]

Heaven – Mieko Kawakami

Mieko Kawakami brings us the story of a fourteen-year-old boy and his classmate Kojima in the early nineties in Japan, who both experience brutal abuse on a daily basis. This is about two hundred pages about bullying that will destroy you.

I didn’t expect this when I started reading… I didn’t expect to read it with a lump in my throat, dry mouth, holding back tears until the very end when all the dams gave way. It is brutal, raw, real and shocking, with horrible scenes of bullying that no one will be able to get out of their heads. And the only reason they do it is because they can. Because the society turns its head until it’s too late.

Heaven broke me, tore at my soul and inflicted physical pain with every page. I couldn’t stop reading late into the night because I didn’t want to leave them alone. I had to know how it would end. The parent and teacher in me did not give me peace. Kawakami wrote about two hundred pages of sadness and pain with a little hope at the very end.

This may be fiction, but it is also someone’s everyday life. Do we have to live in a world where children as young as fourteen look for a way out in suicide? Do we want to live in such a world?

I will never forget this book. Be sure to read it!