“Mothers can forgive anything! Tell me all, and be sure that I will never let you go, though the whole world should turn from you.”
Znam da je još ljeto, ali jednostavno nisam mogla odoljeti osjećaju koji mi je ova knjiga izazvala – toplom, mekom zagrljaju omiljene veste.
Treća i posljednja knjiga iz serijala Male žene smještena je deset godina nakon Malih muškaraca. Ponovno posjećujemo Plumfield, školu u Novoj Engleskoj koju vode Jo i njezin suprug, profesor Bhaer. Alcott nas vodi kroz živote Jo i njezine obitelji, te Dana, Emila i Nata – brodolom, oluja, pronalaženje svog mjesta u svijetu i ubojstvo.
Do sada sam tri puta pročitala Male žene, ali nisam stigla pročitati ostatak knjiga u nizu. Toliko knjiga, tako malo vremena. 😊 Pa kad su Dječaci gospođe Jo ušli u moj život nisam mogla odoljeti iako nisam čitala Male muškarce. (Naručila sam i stižu 😊)
Doista volim obitelj March. Sviđa mi se kako je Alcott odlučila razviti lik Jo čineći je jednom od meni omiljenih. Način na koji se brine za svu djecu, njezin odnos sa suprugom, njezina mudrost … I buntovni Dan i kako se nosi s preprekama koje su mu se našle na putu – jedva sam čekala pročitati njegova poglavlja. Bila sam pomalo razočarana kako je njegova priča završila, ali pretpostavljam da nam je Alcott pokušala ubaciti notu stvarnog života.
Dječaci gospođe Jo je također priča koja govori o ženskom pravu glasa i rasnoj i klasnoj privilegiji što ju čini iznimno važnim djelom. Sve Alcottove priče imaju značenja i moralne poruke koje zaista volim i moram reći da će mi nedostajati obitelj March.
“…books are always good company if you have the right sort. Let me pick out some for you.’ And Mrs. Jo made a bee-line to the well-laden shelves, which were the joy of her heart and the comfort of her life.”
