Za početak sam uspjela posuditi ove dvije i uz kišni dan provela zanimljive trenutke u autoričinu životu. Pisanje je toliko živo da sam imala osjećaj kao da prisluškujem njezine najintimnije misli. Volim francuske autore, volim njihovu iskrenost i direktnost. Nema okolišanja i uljepšavanja, prava sirova stvarnost.
„U sramu je najgore to što misliš da samo tebe mori.“
„Kad se jednom suživite sa sramom, čini vam se da nema toga što vam se dalje ne bi moglo dogoditi, da sramoti nikad kraja, gladna je nove sramote.“
Obje knjige u meni su izazvale pravu bujicu osjećaja, baš su me pogodile. I dok u Sramu progovara o događaju koji se 1952. zbio u roditeljskoj kući i izazvao sram i traumu za cijeli život, u Mjestu opisuje svoga oca, njihov odnos i klasnu distancu koja se stvorila među njima. Izrazito dirljiva i emotivna djela koja nikako ne smijete propustiti.
