“I told her that now, thanks to her, I could see the stars.”
Nakon poražavajuće dijagnoze neizlječive Alzheimerove bolesti s ranim početkom u dvadeset šestoj godini, Émile odlučuje kraj dočekati pod svojim uvjetima – putujući. Na tom posljednjem putovanju pridružuje mu se Joanne koja se javi na njegov oglas.
Inače nisam sklona svjesno odabrati knjige za koje znam da će mi slomiti srce ali s ovom je bilo drugačije. Već naslov i naslovnica odavali su dojam da ću u ovoj knjizi dobiti više od patnje. I nisam se prevarila. Pokazala mi je da postoje različiti načini suočavanja sa patnjom i tugom. Pokazala mi je kako pronaći sreću i veselje kada se to čini nemogućim. Pokazala mi je kako uživati u životu i svim onim trenutcima koji ga čine a koje niti ne primjećujemo. I iako inače vrlo rijetko plačem uz knjige uz ovu sam prolila gomile suza. Međutim čitajući, i nakon što sam okrenula posljednju stranicu, nisam se osjećala emocionalno potrošeno. Bila sam puna nade i topline.
Predivno je pisana, šesto stranica pročitala sam u dahu, i niti jedna nije bila viška. Svaki opis, svaki razgovor i svaki događaj savršeno su nadopunjavali cijelu priču. Likovi su realni, ponekad sam ih poželjela protresti, a češće samo zagrliti i utješiti.
Prekrasan roman vrijedan svake minute koji ćete sigurno poželjeti pročitati opet i opet i opet! Pustite jazz, skuhajte čaj i zaronite u ovu francusku utjehu iz @sonatine.
