“Hoću reći, mislim samo da su obitelji komplicirane.”
She did it again! Intermezzo sam pročitala još u studenom, ali i dalje mi ne izlazi iz glave. I dalje razmišljam o romanu i likovima i osjećajima koje je u meni izazvao. Jer Rooney mi to radi.
Intermezzo nije roman pun akcije, radnja je sporijeg ritma i naglasak je više na osjećajima, kako likova, tako i samog čitatelja. Središte priče su odnosi, ponajviše obiteljski, odnosi između dva brata, Petera i Ivana, odnosi s ocem, majkom i partnericama. Ispričano iz tri različite perspektive, Rooney vješto prelazi s jednog pripovjedača na drugog, ostavljajući nas s njihovim razmišljanjima.
“Svi jedni druge vole i trebaju na komplicirane načine, u dobru i zlu. Nerazmrsivo. Zapetljana mreža.”
Rooney piše božanstveno i od običnih ljudskih priča i događaja stvara meni jedne od najzanimljivijih scena svakodnevnog života. Stvara likove koji su stvarni, puni mana, koje ne možete na prvu zavoljeti, ali koji vam se s vremenom podvuku pod kožu i još dugo nakon cijele priče ostaju s vama.
“Još samo nekoliko godina, da promislim o raznim stvarima, to bi mi pomoglo. Kad sad razmišljam o tom, ne mogu vjerovati o koliko toga nikad nismo razgovarali. A i kad smo razgovarali, ništa nije ostalo zapisano. Sve je samo uspomena, a što ako uspomene izblijede?”
Mislim da čar njezinih romana leži baš u činjenici da se vrlo lako poistovjećujemo sa likovima, njihovim životima i događajima. Njezini romani su među rijetkima kojima se uvijek iznova vraćam, bez obzira što se jako dobro sjećam radnje. Uvijek me iznova privuče osjećaj koji su mi pružili, a taj neodoljivi doživljaj me uvijek iznova tjera da želim još, još više Rooney. Mislim da mi nikada neće dosaditi.
“Zato što živa osoba ima vlastitu stvarnost, kaže on. Osoba koje nema više nema stvarnost, osim u mislima. I kad ti nestane iz misli, zapravo je potpuno nestala. Ako ne mislim na njega, doslovno, ukidam njegovo postojanje.”
[english]
Intermezzo – Sally Rooney
She did it again! I read Intermezzo back in November, but I still can’t get it out of my head. I still think about the novel and the characters and the feelings it evoked in me. Because Rooney does that to me.
Intermezzo is not a novel full of action, the story has a slower pace and the emphasis is more on the feelings of both the characters and the reader. The center of the story is relationships, mostly family relationships, between two brothers, Peter and Ivan, relationships with their father, mother and partners. Told from three different perspectives, Rooney skillfully switches from one narrator to the next, leaving us with their thoughts.
Rooney’s writing is beautiful and from ordinary human stories and events she creates for me one of the most interesting scenes of everyday life. She creates characters who are real, full of flaws, who you can’t love at first, but who get under your skin over time and stay with you long after the story is over.
I think that the charm of her novels lies precisely in the fact that we very easily identify with the characters, their lives and events. Her novels are among the few that I return to again and again, regardless of the fact that I remember the plot very well. I am drawn again and again by the feeling they gave me, and that overwhelming experience makes me want more, more Rooney, again and again. I don’t think I’ll ever get bored with her writing.
