Ana Magaš. Ime koje nikada neću zaboraviti. Ime koje je promijenilo moje do tada vrlo čvrste ideje i stavove o životu. Ime koje me naučilo da život nije crno bijel. Postoji i siva. Siva boja za sve one žene osuđene na pakao. Ime kojeg sam se prisjetila čitajući Sigurnu kuću.
Ovdje je to Lada Lončar. Žena kojoj je Marina Vujčić dala glas u ime svih žena koje svaki dan žive svoju noćnu moru. Noćnu moru iz koje je jedini izlaz vrlo često smrt. Sustav ih ne štiti. Sustav radi protiv njih. Sustav nam je očajan. I zato je jako važno da je ovakvih glasova što više!
Marina Vujčić piše fantastično. Uvijek se izgubim u njezinim tekstovima. A tako je bilo i ovaj put. Odlična pripremljenost autorice rezultirala je snažnim osjećajima straha i tjeskobe koje je u meni izazvala za vrijeme čitanja. Na samo dvjestotinjak stranica uspjela je prikazati surovu realnost obiteljskog nasilja u Hrvatskoj.
Žene u Hrvatskoj se ne poštuju. Jedina žena koja se poštuje je mrtva žena. Tada smo svi spremni suosjećati. A do tada gledamo svoja posla.
Moramo bolje. Možemo bolje. Zbog svih Ana, Lada, Iva, Marina…
